Dinko Gruhonjić – novinar i profesor


Prva emocija mi je post traumatski stresni sindrom. Ne volim toga da se sećam uopšte i kako godine prolaze sve ređe i sve manje želim da se sećam devedesetih godina. Moj radijus kretanja se u to vreme sveo na 500 metara maksimum.

Bila je jedna sveopšta paranoja koja je zapravo bila potpuno realna, to nije bila paranoja, to je bio realan strah. Provodio sam noći na prozoru studentske sobe, gde sam zapravo gledao i čekao kad će doći po nas. To je bilo vreme kada je bilo sasvim dovoljno da vam u ličnoj karti piše da ste rođeni u Bosni i Hercegovini ili u Hrvatskoj i odma bi vas spakovali u neku Sremsku Mitrovicu a posle toga u Erdut kod Arkana.

Kasnije sam kao novinar i pisao o tome, istraživao sam, radio sam to i za Betu i za Deutsche Welle i ostaje vrlo gorak ukus u ustima jer to je još jedna od stvari koju je država Srbije vrlo smišljeno i namerno odugovlačila da bi to krivično delo koje je država počinila prema svojim građanima, a i prema građanima susednih država koji su ovde pronašili izbegličko utočište, zastarilo i da ne bi platila odštetu niti da bila proglašena odgovornom za one ljude koji su ubijeni na ratištu.