Stojan G. prisilno mobilisan


Došao sam Srbiju, u Rumu, iz Bilišana kod Obrovca 10. avgusta 1995. godine u Oluji, kad smo svi dolazili.

Otišao sam da se prijavim u Crveni Krst u Rumi 15. avgusta 1995. oko 10 ujutru. Već u dva sata popodne su mi u kuću došla dva policajca. Rekli su mi da pođem na informativni razgovor, kaže: „Ima da pođeš sad sa nama, za tvoju glavu mi imamo po 50 maraka.“ Odvezli su me u Sremsku Mitrovicu prvo pa su nas potom odvezli u Erdut, u kamp kod Arkana.  Oko ponoći smo tamo stigli. Čim smo stigli u Erdut odmah su nas ošišali, dali nam uniforme, uzeli nam nakit i ko je šta imao vrijedno kod sebe. Stave sve u džak i kažu: „Ovo ste nam vi dali, nismo mi uzeli.“

U pet ujutru je tamo dizanje zastave i onda nas raspoređuju, kud ko ide u koju jedinicu. Ja sam bio artiljerija. Bio je tamo neki oficir Peja, on je nas štitio da nas ne maltretiraju. Govorio nam je da samo kažemo kod koga sam, i neće nas dirati.  Pešadija je drugo bila, njih sam vidio da kundakom udaraju u glavu, onog do mene. Čuo sam da su ove što su prije nas bili, da su ih tukli isto.  Nas nisu, nas oko trideset što su bili u mom dijelu. Bio je neki klinac što nas je postrojavao, pa nam drsko govorio : „Ne stoji se tako! Kako to stojiš, gde su ti ruke!“ cMislio sam u sebi ćuti mali, nemaš pojma o životu još.

Čuo sam da je Ceca često dolazila, jednom i dok sam ja bio u kampu, sa sinom Arkanovim najstarijim, Mihajlom. Jednom je Mihajlo imao plavo, zatvoreno oko. Kaže: „Poludio mi otac nešto, pa me udario“. Opasan je Arkan bio.  Pričalo se da je Ceca osnovala Radio Erdut.

Bio sam pet dana u Erdutu i onda su nas prebacili od Sarvaša ka Osijeku u kuću neku, kod pruge. Prvo 10 dana nismo išli na front, onda su nas poslali na prvu liniju. Tamo je bio general Ivanković koji nas je vrijeđao, govorio  nam da smo pobegulje i druge takve stvari. I komandir Mijoković  nam je rekao da nas sve treba pobiti, da za drugo i nismo. Kad smo bili slobodni išli smo u selo da se okupamo, odatle sam mogao i kući da se javim svojima. Govorili su nam ljudi  da ni slučajno ne bježimo prema selu, tu su Arkanovci, pohvataće nas. Znali smo šta to znači, šta nas čeka ako nas uhvate i nismo ni pokušavali da pobjegnemo. Na frontu sam bio tri i po mjeseca (do 10. decembra 1995).  Kad je primirje potpisano, pustili su nas kući da idemo.

U Rumi sam jednom u kafiću vidio tog policajca što me hapsio, prepoznao sam ga. On se pokupio i otišao odmah. Nikad ga kasnije, dok sam u Rumi bio, nisam sreo. Sreća njegova.

Tužio sam državu preko Fonda za humanitarno pravo, dobio sam odštetu na kraju za to što su me mobilisali.

Ruma

1995.