Petar Andrić


Poslije vojske, otišao sam u Njemačku i radio sam 18 godina. Kad sam se vratio, doneo sam strojeve i počeo sam raditi metalostrugarski zanat. Kupio sam kuću u Beški, otvorio sam kafić sa dva poslovna prostora i to je sve lepo krenulo dok nije počelo. Kada je počelo, već su mi počeli prijetiti, imao sam problema i u kafiću, a imao sam problem i sa policijom. Zaustavili su me jedno veče i izvukli su me brutalno iz auta. Pored je bio kum i njega su izvukli, a nazad su bile supruga, ćerka i kuma. Naterali su me da stavim ruke na auto i uperili su pušku u mene, jedan u mene, jedan u kuma. Mene su strpali u njihovo auto, a njih su pustili. Vodili su me u policiju, a uz put su mi psovali majku ustašku. Govorili su: „Vi se veselite, a naši tamo plivaju Dunavom“. Kada sam došao u policiju onda su galamili na mene, uperili pušku, rekli da će me ubiti. Jedan, mislim da se Tomić preziva iz Krčedina, me je tako jako udario po nosu da mi je krv curila. U međuvremenu, supruga je došla. Lupala je po vratima da me puste. Naterali su me da operem prvo tu krv. Sutra se supruga žalila, rekli su da to nije bilo ništa.

I: Jeste li se uplašili tada za svoj život?

P: Kako ne?! Pre toga je još bilo pretnji: „Ustaše, selite se. Šta vi radite tu?“ i tako. Normalno da sam se bojao. Ćerka je studirala u Novom Sadu, a sin je bio mlađi i išao je u srednju školu u Inđiju. Imali su svoje sobe do ulice, pa smo sina morali staviti da spava u veš-kuhinju, da ne bi slučajno bombu bacili jer su nekima već bacali. Tako da smo se plašili, kako ne.

Ja sam tu završio osnovnu školu, a ljudi sa kojima sam bio dobar, išao na igranke, prijatelji, počeli su prelaziti na drugu stranu kad nas vide na ulici, počeli su nas izbegavati. Video sam da nema tu života. Jedna ili dve obitelji su već mjenjali kuće, tako da sam to odlučio i ja. Žena je bila za, hvala bogu, tako da sam išao i tražio. Zagreb sam izabrao zbog fakulteta da deca mogu da nastave školu. Nisam poznavao grad, nisam ništa, ali sila prilika...

I: Rekli ste mi da sada idete ponovo?

P: Tako je. Pozivaju nas, oni dolaze tu. Recimo, sad u šestom mjesecu pravimo skup i doći će autobus iz Beške.

I: Mislite li da je važno govoriti o tome što se dešavalo tih godina?

P: Ja mislim da treba, pogotovo zbog mladih da oni vide. U ono vreme je bila strašna propaganda. Recimo u Ekspres Politici, na televiziji, govorili su: „Ustaše sijeku djeci prste i prave ogrlice“, strašne stvari. Ljudi su to drugačije gledali. Kad je bilo ono u Vukovaru, prolazili su tenkovi pored mog kafića, bacali su na njih ruže i davali im šteke cigara, a oni idu da ubijaju tamo. Bilo je strašno. Znate, u ono vrijeme bila je najgora ta propaganda. Ljudi koji su gledali samo televiziju i čitali samo jednu stranu, a ne vide drugu stranu, normalno da je propaganda učinila svoje. Recimo, Šešelj je išao kroz Bešku i galamio, u autu je imao zvučnike. Pa Jović ovaj iz Stare Pazove… Normalno, nije bilo lako živjeti u to vrijeme. Znam ljude kojima su bombe bacali u dvorište, a koji ništa nisu radili, kao i ja. Bio sam sa svima dobar i ja i moji. Bili smo kućni prijatelji sa nekima, a okrenuli su nam leđa zato što je propaganda učinila svoje.

Beška