Josip Matanović


Ja sam Josip Matanović, župnik sam ovdje u Jarmini, a 1988. postao sam župnik u Beočinu i Čereviću, a 1991. uz ta dva mjesta i u Sremskoj Kamenici. Tamo sam bio do 1994. a od 1994. do 1999. sam bio u Sremskoj Mitrovici. Tako da sam bio sve skupa 11 godina u Srijemu.

Prvi su pritisci počeli već tamo neke devedesete godine nakon izbora, koji su bili prvi višestranački izbori. Tada su se već počeli događati neki događaji koji baš nisu bili prijatni u ono doba. Očekivao si često puta provokacije.

Prvo su počele provokacije telefonima, nazivanja po noći, prijetnje, a onda 91. kad  je počeo rat onda, ljeti, su došli prvi Vukovarci u Petrovaradin u  samostan.

 Pater Đuro je primio jednu obitelj, mješovitu obitelj hrvatsko-srpsku, koji su tamo stanovali. Ja sam isto jedno vrijeme stanovao u Petrovaradinu, kod tih Palotinaca[1], jer me je bilo strah bit kod kuće.

U desetom mjesecu 91. godine doživio sam nešto vrlo neugodno. u Beočinu sam bio, u kućici gore na brijegu, iza je šuma. Sam sam bio, tamo su mi jednostavno pokušali ući u kuću, po noći, provaliti. Prerezali su telefon i to je bio najjači napad koji sam ja doživio tada i onda više nisam spavao tu, išao sam u Petrovaradin a za novu godinu sam preselio u Čerević. Tamo nisam imao nikakvih problema, imao sam tamo vrlo dobre susjede, Srbe starosjedioce, sa kojima sam živio.

Čika Mita pokojni, Miroslav, sa njima sam bio više nego rođeni. Oni su me zaista, ne samo štitili, nego je i moj auto bio preko kod njih u dvorištu, u ajnfortu kod Miroslava. To je jedna od dvije obitelji sa kojima sam bio vrlo dobar.

 Bio je jedan svećenik pravoslavni, Laza, sa kojim sam jako bio dobar, tako da sam se doselio u Čerević. Do '92. sam bio u Čereviću, a onda sam se '92. u jesen preselio u Kamenicu. Kad sam uredio župni stan tamo sam stanovao. Tamo nisam imao nikakvih provokacija.

No, još jednu bih pomenuo stvar, to je bilo u Beočinu '91. godine, na jesen. Došli su njih četvorica, naoružani, sa onim automatskim puškama, Kalašnjikovima i tražili su pretres, kažu u ime svih Srba Beočina.

 Napravili su kompletan pretres, crkvu rasturili, sve što su mogli isprevrtali, tražeći ne znam što. Kaže oružje, al'  tamo nikad ništa nije bio nit je šta nađeno. To su bila moja iskustva u Beočinu i Čereviću.

Dolaskom u Mitrovicu, tamo se situacija promijenila, '94. je bilo dosta podnošljivo, tad je bila ona silna inflacija, novi novac je nastajao, tako da to su bile stresne situacije ekonomske, ali išlo je to nekako sve do proljeća  '95. nakon Bljeska u zapadnoj Slavoniji i onoga oslobođenja.

 Onda su počele provokacije prve, bacanje bombi, tad sam dobio dvije bombe u dvorište. Tad su mnoge crkve stradale, u Vašici su minirali crkvu, razorili, u Banovcima je minirana crkva, nije se srušila ali je strašno oštećena. Te godine smo išli, vikar Srijema, monsinjor Miler,  ja i još dva svećenika. Išli smo u Ministarstvo vera u Beograd, ministar nas je primio, sa njim smo imali jedan dobar razgovor, malo jači, žešći i tada su prestali napadi i provokacije do Oluje. Kada je došla Oluja u Hrvatskoj, onda je u Mitrovici od župnog stana do hale, to je 300 možda 500 metara, u parku ispred katoličke crkve, hrvatskog doma, ispred instituta poljoprivrednog , tu je bilo otprilike 16000 ljudi.




[1] Palotinci (katolička crkvena Družba koju je osnovao Sveti Vinko Pallotti)