Željko


Sad, iz ove perspektive, malo je to drugačije. Roditelji su se trudili pa sakrivali od nas, ali prolaziš ulicom i vidiš da ljudi u strahu žive. Ja govorim u ime tate jer tata je više prošao, ja nisam ništa fizički prošao, ali to zastrašivanje sam osjetio. Kad su došli rezervisti u selo, prije jedanaestog mjeseca, doživeo sam jedan neugodan osijećaj. Jedno osam rezervista je upalo u moju kuću i tražili su mog tatu po imenu i prezimenu. I mene i njega su pod dugim cijevima i repetiranim puškama vodili. Kažu dobili su zapoved da ga odvedu tamo. Tata nije znao zašto mene. Oni su pokupili i mene i njega i mi smo išli bez ijedne riječi, ulicom smo piješke išli. Nije to bilo daleko od naše kuće, ali trajalo je kao viječnost kad si pod oružjem. Onda smo došli tamo, do zapovjednika. On je rekao da samo tata, pošto je vodoinstalater, treba pustiti njima vodu. To su mogli samo reć kad su došli i bez ikakve prisile. Osetio sam da je to neko zastrašivanje, sad iz ove perspektive. Onda, kao klinac sam doživeo strah, video sam i u tatinim očima strah. Verovatno ga je više bio strah zbog mene, zašto mene vode, a ne samo njega.

Imao sam još bliskih susreta i sa paravojskom. Za vrijeme rata, kada je palo par granata na Šid u cijeloj opštini Šid je bio policijski čas i gasilo se svijetlo. To je sve u pet sati, u 11. Mjesecu, to je već mrak, a ja sam išao u Mitrovicu u školu. Kad sam se ja vraćao iz škole to je već bilo osam sati i neretko su me neke paravojske sa kokardama, četnici sa izrešetanim autima, dočekivali sa oružjem, mene i prijatelja dok smo po mraku morali ići kući. Ja vjerujem da selo tad nije ni znalo ko hoda jer tada si morao biti u svojoj kući i ugašeno svjetlo. Nije se ni znalo ko hoda kroz ulice. Oni su uvek iz smera Šida dolazili i često su nas zaustavljali, repetirali puške na nas dvojicu. Sa 14, 15 godina tako u strahu ideš, a oni se vozaju kroz selo. I tako smo išli u školu jedno vreme, tako jedno mjesec dana, a onda sam ja napustio školu iz razloga što je 19. 11. ta ista pokrajinska policija moga tatu legitimirala u pola 4 poslepodne kad je išao s posla. Uzeli su osobnu kartu, ko je, šta je, i onda su rekli da sjedne u vozilo, odvezli su ga tamo u skladište u selu, njega i još dvojicu i tad su ga pretukli. Po tatinoj priči, ciljane su osobe bile koje će se pretući. To je tata zaključio kad je jedan rekao: "Ti znaš kako kovačke ruke tuku". Znači taj čovjek je bio kovač, ali ne znam kako je bio u policiji i na koji način, uglavnom aludirajući na to da je moj djed bio kovač. Imao je tata osijećaj da su znali kog su tukli, jer otkud bi on znao da mu je tata kovač. Osnovala se stranka Demokratskih Hrvata Vojvodine i verovatno su svi ti ljudi bili na spisku. Cilj je možda bio da ako te ljude istjeramo i zastrašimo da će se i ostali razbježati.

I tata je došao tamo, tukli su ga nekoliko sati, njega i još dvojicu. Kada je došao doma, mama ga je krila, nisam ga video, video sam samo da mu je nos razbijen. Mi djeca nismo smijeli gledat. Onda je tata rekao da mora otići u roku od 24 sata. Otišao je kod tetke u Petrovaradin prvo i onda je s mamom razgovarao da l' su ga tražili ili ne. Ja sam tad još u školu išao. Uglavnom, tata je morao iz Petrovaradina otići u Zagreb, a mama je mene i sestru zajedno sa bakom poslala u Njemačku kod strica. Na kraju su se isto mama i druga baka morale odseliti. Mama je često bila izložena provokacijama. Ona je bila tajnica Mesne zajednice i sve što se događa u selu kod nje se dolazilo, nju su pitali, pretili i tako dalje.

Tri mjeseca sam bio u Njemačkoj koliko je trajala ta turistička viza i onda sam se vratio u Zagreb kod tate. Prilagodili smo se. Bio sam kod strica i možda mi je zato bilo lakše jer su oni u Njemačkoj uređeno društvo. Oni su se čuli telefonom i skrivali su to od nas da ne osjetimo. Onda sam došao u Zagreb, a mama je još bila tamo. Kad smo menjali kuću nismo gledali ni tog čovjeka ni kuću, samo smo promijenili da imaš kuću nad glavom, da imaš gde spavati.

Nedostajali su mi Kukujevci. Sanjao sam ulice i kako se igram, a to je sve prekinuto naglo kao neka nedovršena priča. Ako se priča o tome nadam se da se to više nikad neće ponoviti. Ne samo u Srbiji, Hrvatskoj, već bilo gde u svijetu. Važno je pričati o tome.

Kukujevci