Prve naznake svih problema i nereda koji su se na tim prostorima događali u cijeloj šidskoj općini, a posebice kod nas u Kukujevcima, počeli su već tamo negdje u ljeto ’91. godine. Poslije onih zbivanja u Borovu selu, kada su se počele koncentrirati jedinice Jugoslavenske vojske u šidskoj općini i zalaskom tih rezervista i u Kukujevce. Tu su već počeli prvi incidenti i provokacije, i tada su već naznake počele.

Glavna događanja počinju dolaskom jedinice za specijalne namjene MUP-a Srbije iz Novog Sada kojima je zapovjedao Nenad Bućin. Onda su počeli oni pravi, izravni napadi na pojedince, obitelji, maltretiranja, mučenja i sve ostalo. Glavnina toga se počela događati, bilo je i pojedinačnih nekih ekcesa, ali govorimo sada o 11. mjesecu. Ja sam prvi odveden, poslije mene je pedesetak ljudi odvedeno. Znači, to se sve događalo u tih nekih 20-25 dana. Tražili su ljude iz svih struktura koji, eto, nešto jesu u selu ili ne znam ni ja što, i uvijek je bio jedan isti izgovor. Prvo su radili pretres kuće, izgovor je bio da traže oružje i radio-stanice. Kod dobrog dijela nas koje su nas vodili vršili su pretrese kuća, kada ne bi našli počelo je fizičko maltretiranje, rukama, nogama, kundacima, čime se stiglo. Po trojica, četvorica policajaca jednu osobu premlaćuju. Odvozili su nas tim svojim policijskim transporterima na razne lokacije, u skladište, tamo kod željezničke stanice, u Frušku Goru, po kućama. Mene su konkretno vodili u policijsku stanicu u Šid, na svim mogućim pozicijama su ljude mučili. Izlika je uvijek bila jedna te ista, traže oružje i traže radio-stanice, mada kažem, desetke kuća su pretresli, nigdje ništa nisu našli. To njima nije bilo dovoljno da jednostavno od toga odustanu.

Kako je vrijeme odmicalo, kako su oni više ljudi odvodili, postale su jasne namjere. Radilo se tu o državnoj politici, jasno koncipiranoj iz samog vrha politike u Beogradu. Kad sam bio tučen, meni je to prenijeto i još poslije kad su ljudi bili tučeni i njima je bilo prenošeno. Tog 15. 11. 1991. godine negdje oko 2, pola 3 su došli sa policijskim transporterom, parkirali su ga par kuća dalje, svi u tenisicama, da se ne čuju one njihove vojničke čizme. Preskočili su ogradu i otišli tamo u kuću gdje su živjeli roditelji i braća. Ja sam imao novu kuću do njih. Izašli su sa uperenim automatima, odmah počeli pitat gdje sam ja. Oni su rekli da sam ja u ovoj drugoj kući. Postrojili su ispred sebe moju dvojicu braće, jednog starijeg i jednog mlađeg i sa cijevima uperenim u leđa su vodili u moju kuću da bi se osigurali. Oni su mislili da ću ja u njih pucat ili ne znam što. Čujem mlađi brat kuca na prozor :“Hajjde Mile probudi se.“ Ja se mislim šta ću se probudit, gledam 2 sata je, aj, kaže, došao ti je neki prijatelj. Ja sam otvorio vrata, oni su me odmah bacili u stranu i oružjem prema meni. Jedan je bio u hodniku, jedan je držao oružje i treći je bio gde sam ja spavao i rekli su da su došli tražit oružje, ja sam rekao da nema oružja. Jedan je rekao : „Nećeš ti nama lagat, majku ti jebem, imaš ti oružja.“ Ja sam njima otvoreno rekao: “ Vi ćete oružje naći samo ako ga vi podmetnete.“ Onda su poveli starijeg brata da ide sa njima gledati. Pregledali su sve : otvor za kadu, na odžacima, na tavanima, sve živo su gledali. Nisu ga našli i počelo je ispitivanja gdje je oružje, ja sam rekao da oružja nemam, nemaju ga ni drugi ljudi, međutim tu su počela ta neka istraživanja. Tražili su te neke materijale, pošto sam ja bio predsjednik Demokratskog saveza Hrvata. Našli su neki materijal od Demokratskog saveza Hrvata i onda su rekli da me moraju voditi u policiju u policijsku stanicu Šid da naprave zapisnik. Onda nije bilo kompjutera u to vreme, zapisnik se radio na običnim pisaćim strojevima. Ja pošto sam radio u firmi, imao sam taj pisaći stroj, trebao mi je doma, rekao sam da možemo to ovdje otipkat. Rekoše da ne može to tu, mora tamo, da će mi dati službeni žig da su mi oduzeta neka 2,3 papira. Ja sam stvarno mislio, možda je to neka forma, možda će to stvarno tako biti. Roditeljima i braći su rekli da odu kući, ja sam sjeo u taj policijski transporter, nismo otišli 10 kuća, kaže mi jedan : „Propjevaćeš ti nama.“

 Bio je tajac. Uveli su me u zgradu policijske postaje, tamo na prvi kat, mislio sam uzeće izjavu. Onda su opet počela pitanja za oružje, gdje su ustaše, radio-stanica. Ja sam rekao da od toga nema ništa. To nije istina, nećete vi nas lagati, mi znamo da vi surađujete sa ustašama. Ja kažem ponovo nema, nema. Onda su počeli tući, rukama, nogama. Taj 11. mjesec bilo je već jako hladno, imao sam neku topliju jaknu, kako su me tukli, čak nisu tu jaknu ni skinuli sa mene. Srušili su me sa stolca, počeli su ponovo tražiti oružje, u jednom trenutku su mi izvadili pištolj i stavili mi ga u usta i rekli su mi : „To ti je posljednja šansa da kažeš gdje se oružje nalazi u selu, je l’ znaš da te možemo likvidirati?“

 Tad sam, u biti, shvatio da je sve moguće. Ja sam im rekao : „Vi ako ste dobili naredbu da me likvidirate, vi ćete to napravit, neće me nikakva izjava spasiti, ako niste nećete.“ Onda su poludili, onda su me počela sva trojica tući. Optuživali su me da se oružje smješta na groblju u Kukujevcima u grobnicama. Ja sam im nato odgovorio: „Pa postavite svoje straže tamo, pa ako to neko radi znaćete o kome se radi.“  Ne možete desetke ljudi voditi, tući, a ništa niste pronašli. Ne, ne,  to je tamo, ti ćeš nas odvesti do grobnica gdje se to oružje nalazi. Ja sam rekao da tog oružja nema i da ja za njega ne znam. Pitao sam koji je nama sad interes da imamo oružje, šta bi mi sa oružjem uopšte postigli. To njih nije interesiralo, samo su opet tukli, tukli. Kad bih već padao u nesvjest podigli bi me malo na stolac, nakon toga su mi stavili nož pod grlo i rekli mi da će me zaklati. To je sve bilo u fazi zastrašivanja, ja o oružju nisam ništa znao. Pitali su ko su ustaše, oni sve nas zovu ustaše. Bilo je tu svega i svačega, bilo je teško za izdržati.

U tu prostoriju na prvom katu, gdje su me zlostavljali, gdje su me mučili ušao je jedan policajac, Srbin, poznajem ga, školski kolega od moga brata starijeg. Otvorio je vrata, čuo je da neko vrišti, da se dere. U tom su trenutku oni stali. Pitao je mene što ja radim tu. Rekao sam da ne znam. Pita : „Kako ne znaš, što si napravio? Nisam ništa.“ I onda je pozvao jednog od te trojice policajaca u hodnik i onda su oni razgovarali. Nakon tog razgovora vratio se taj unutra, još me 2-3 puta udario i rekao da se gubim. „Marš napolje đubre jedno ustaško“, rekao mi je.

Mislio sam nakon toga da je to neka provokacija, da bi me optužili da sam pokušao pobjeći iz policijske postaje pa da me likvidiraju. Nisam htio izaći van, oni su ponovo opsovali majku ustašku, smrdiš u ovoj postaji. Tad su izvadili pištolj, meni prema glavi, pošto ja nisam mogao normalno hodati jer sam bio toliko pretučen. Postoje mnogobrojni svjedoci, toliko sam bio pretučen da ni jedan milimetar kože nisam imao na svom stražnjem dijelu. Kad bi me tukli, ležao bih dolje na podu na stomaku, a oni su po stražnjem dijelu sve tukli, noge, glavu. Onda su me izbacili u hodnik i onda sam iz hodnika niz stube dok sam prolazio držao sam se za one rukohvate da bih uopšte mogao da siđem. Svo sam se vrijema okretao da me ne bi upucali, kaže ne okreći se ako hoćeš ostati živ. Sišao sam dolje, to je bilo 2,3 sata iza ponoći, neko je naišao i odvezao me doma. Sjećam se, poslije tih silnih batina nisam dva dana mogao uopće sjediti. To su takvi bili podljevi po cijelome tijelu da sam samo mogao ležati na stomaku.

Kada su shvatili da nemam informaciju o oružju pitali su me šta mi Kukujevčani čekamo, zašto se mi ne selimo. Ja sam pitao zašto bi se mi selili. „Vi se morate seliti.“  „Zašto? Šta smo nepravili’“  Vele oni: “ Srbe tjeraju iz Hrvatske, vi morate odavde.“ Ja sam im na to odgovorio : „Pa mi ovdje nismo opalili ni jedan metak, mi nismo ustali protiv vlasti u Srbiji. Živimo mirno, savjesno, trudimo se, radimo, nikome nismo smetnja.“ Tada se otkrila prava pozadina svega toga. Oni su rekli, vi jednostavno morate otići, Ja ponovo pitam, zašto? Oni opet ponove onu rečenicu, Srbi idu iz Hrvatske, vi morate odavde...