Žrtva iz Gibarca


 Živio sam u Gibarcu. Rođen sam 7. 4. 1961. Dana 22. na 23. 11. 1991. upali su grupa četnika, njih 7-8 u gostionu, seosku kafanu. Oni su upali, zapucali odjednom i počeli tući odreda. Ja sam najgore prošao, mene su ostavili zadnjeg, zaklali i bacili, doslovce, da se nisu okrenuli.

Počeli su klati od naprijed, pa su mi probušili lice, zarezali na čelo, da ne vidim, krv da mi ide u oči. Udarali su me kundakom u glavu, razbili mi kosti, htjeli uho odrezati. Bilo ih je previše, pa su si malo smetali. Pritajio sam se zadnji put kad su me nožem udarili u kičmu, u vrat. Još su me išutali, ovaj jedan je rekao : „Gotov je kerina!“  Uvatili su me za ruke i odvukli na seosku vagu, u onaj kanal, sa vage u prostorijicu gdje čovjek pravi odvagu. Pritajio sam se, pričekao da oni odu, izvukao sam se na jedvite jade, da izvinete, i usran i upišan i dovukao sam se do kuće.Tad sam se onesvjestio.

Završio sam u Mitrovici, gdje sam se dugo liječio. Tu sam isto prošao torturu, dobro, nije bilo tuče neke, ali je bilo od parafina po čitavoj glavi do pojačane struje da ne mogu smanjit. Pošto sam dobio Veliku parezu nit sam mogao jesti, morao sam prste gurat u usta da pomjerim hranu, oko je zablokirano bilo, sad se to malo vratilo od vježbi. Ruku nisam mogao podići i tako. Imao sam rez na vratu, iza vrata 14 cm, iza uha  12, na čelu 10. Bio sam probušen na ramenu, na licu, na obrazu.

Da nisam ja prošao tako, prošao bi neko drugi, jer to je bilo jednostavno napravljeno već unaprijed, smišljeno kako da se otjera taj hrvatski narod, jer oni su išli redom, vidite i sami. Jedno po jedno selo su zastrašivali, tukli, klali. Ima mrtvih, a rat nikad nije bio tu, ko što oni tvrde, znači zaluđuju cijeli svijet.

Mene su zvali isto kad je bilo suđenje Šešelju da svjedočim, Rade Leskovac me zvao preko telefona, ali to nikom ništa. To je sve unaprijed pripremljeno tako, to je strašno. To je cijela mašinerija koja je radila da se to dešava i zaludili su čitav svijet. Neko je blokirao ili te medije, ili nije želio da zna istinu. Jedva sam ostao živ, preselio sam se hvala Bogu, sad živim ovdje.

Ne daj Bože da mi se to još jednom desi, mislim da bih si skratio život. Oni su to nazvali „Okršaj kod OK korala“. Njih sedam bradonja upalo i sa puškama, sa svim, skidali su kuglu po kuglu od lustera, pucali, lupali nam flaše o glave, udarali bombama, ma čudo. To je strašno, jezivo, i to sve gdje nema rata, gdje je mir, gdje je sve u redu.

To nije slučajno, sad neki četnici naišli, nije tako,mislio sam da sam ja gotov. To mi odzvanja i noću, i uvijek, „gotov je kerina“ i za ruke i u kanal i nagurali na glavu. To su muke Isusove bile, samo pri okretanju, a niko ne može ni da pomogne, boje se svi. To se za 5 minuta saznalo sve, cijelo selo saznalo. To je maltene čisto hrvatsko selo bilo, nikad nikakih problema nije bilo u vezi toga. Mi smo bili zadnji u Kukujevcima, ne znam ni ja kolko tamo ima mrtvih, zaklanih, u drugim selima pretučenih. Tako da, to , po meni nije ništa slučajno rađeno, al’ neće ostat ni na ovome.  

Oni  još nisu odustali od svoje Velike Srbije.